| veljača, 2006 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ako sve bude išlo po planu nakon gostovanja Jamiroquai i David Coperfielda, u aprilu bi nas Art Company mogao obradovati sa dva nova velika događaja.Nezvanično od mahalskih obavještajnih izvora saznali smo da bi naš glavni grad iz zimskog sna mogli probuditi koncerti Pavarotija i Simple Minds-a, pa eto prilike da počnete skupljati pare kako ne bi došli u situaciju da morate birati šta će te od te bogate ponude gledati. Možda ništa ne bude od Pavarotija i Mindsa (te stvari su vazda lutrija), ali je lijepo znati da se Art Company barem trudi da nešto promjeni u koncertnom životu Sarajeva i BiH. U svakom slučaju sredinom aprila ljubitelji domaćih ostvarenja bi ako Bog da mogli uživati u prvom solističkom koncertu Burhana Šabana u sarajevskoj Zetri. (mahalacpress) Postavljeno u 10:50, 40 komentar(a), print, # |
Kada živite u globalnom selu onda je jedna od udarnih vjesti to što je potpredsjednik SAD slučajno, u toku lova, umjesto ptice upucao kolegu lovca Harry Whittingtona...I to tamo negdje u Texasu. Potpredsjednik je pikirao pticu i opalio. Nije primjetio da se sedamdesetosmogodišnji milijarder našao na liniji vatre. Tako kažu, iako ne kontam...mislim, otkud ovaj na liniji ptice kad je ova valjda bila u zraku...Ali, nebitno... Uglavnom, u globalnom selu to je važna vijest... Vlasnica ranča Katharine Armstrong tješi nas kad kaže da se takve stvari događaju s vremena na vrijeme. To je izgleda tačno, jer baš čitam u jednoj knjizi kako je 60-tih Kadrovska komisija centralnog komiteta Saveza komunista BiH ispitivala svađe drugova komunista - rukovodioca ali i lovaca. Problem je nastao kada je Uglješi Daniloviću eksplodirala cijev od puške. Problem je prouzrokovao topovski barut koji je, navodno bez znanja, general Milutin Morača poklonio Uglješi. Naravno, drug Morača je krivicu prebacio na nekog običnog vojnika optuživši tog nekog "neznanog heroja" za podvalu...Morača je očigledno bio neki problematičan tip. Tako je istog generala Pašaga Mandžić tužio zato što mu je ovaj ubio kera, a gdje se Morača vadio, poput američkog predsjednika time da je gađao zeca, a slučajno pogodio kera. Nemam pojma ko je taj Morača, ali spominje se i to da ga je drug Niko Jurinčić tužio što mu je "preoteo" neku strankinju, kćerkinu učiteljicu engleskog. Morača je učiteljici našao poseban stan, dao joj veću plaću i tako je vrbovao za svog malca. Zaista je zanimljiv život tih lovaca. Onda, na TV-u ugledam “trećinu predsjednika” kako kod Bugojna "Titovim stazama revolucije" odlazi u lov – lov na medvjede. Pomislim, možda bude važnih vijesti. Sačmarica se nalazi u nesigurnim državničkim rukama Sulejmana Tihića... Ne kontam najbolje taj lov i ne znam jel to dobro ili nije...Da li se tu radi o čovjeku ili o međedu!? Postavljeno u 00:39, 9 komentar(a), print, # |
"Zaštitu građana od snajperista u najopasnijim gradskim zonama činili su brodski kontejeneri, uništeni automobili, kamioni, autobusi, betonski blokovi i famozni UN transporteri. 1994. god. u periodu primirja donesena je odluka da se podigne i ukloni zaštita od snajpera. Tada je uklonjen i betonski blok u Kulovića ulici na kome je jedan Sarajlija napisao grafit -Pink Floyd. Kada je ponovno počelo snajpersko gađanje i granatiranje na to mjesto nije vraćen Sarajlijama dragi betonski blok, ali se pojavila njegova zamjena - plava krpa razapeta između dvije zgrade koja se koristila na “Zetri” za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984., koja je trebala prolaznike koji su se kretali glavnom ulicom učiniti nevidljivim za snajperiste." /Nihad Kreševljaković – Mapa opsade/.Da li neko zna gdje je danas ova “plava krpa”??? Vjerovatno je suvišno i pitati s obzirom da su Grad i njegove institucije pokazale maksimalnu neodgovornost prema periodu opsade. Za njih je to sigurno bila samo “stara krpa”, bačena u zaborav. To ne čudi jer ako odete u muzej koji bi nas trebao podsjećati na period opsade, tamo će te vidjeti da je zastava Republike BiH koja je u toku rata stajala na zgradi Predsjedništva postavljena tako što ju je neki “muzejski dunđer” zakucao s ekserima za zid. To je naš odnos prema nama. Zbog svega toga želim sačuvati priču o “plavoj krpi” na koju nas trenutno podsjeća ratna fotografija tek vjenčanog para – simpatičnog Sarajlile i lijepe Sarajke u bijelom kompletiću i buketom cvijeća u ruci. Zaljubljeni par hoda praznom Kulovića ulicom, drže se za ruke, on gleda u nas, a ona naravno u njega… Iza njih vidi se jedan od simbola opsade - čuvena “plava krpa”. Mislim da je ovo drugi put da nas neki od sarajevskih umjetnika podsjećaju na čuvenu plavu krpu u Kulovića ulici, a koja nas je trebala zaštiti od snajperista sa Trebevića. Prva koja je to učinila bila je Šejla Kamerić, koja je paralelno sa premijernim prikazivanjem filma Sjećaš li se Sarajeva /inače autorica plakata filma/ 06.04. 2001. godine postavila bijelu plahtu na kojoj je pisao isti tekst: Sjećaš li se Sarajeva. Istu plahtu razapela je i preko Ajfelovog mosta, gdje su joj, koliko se sjećam, probleme pravili ljudi iz osiguranja neke internacionalne, mislim američke organizacije koji su to smatrali provokacijom. Neise, nakon Šejle u povodu izložbe "Sarajevo- Self portrait" obitelj Šerić-Fratkin ponovno nas podsjeća na plavu plahtu iz Kulovića ulice. Pored spomenutih, također u povodu MESS-ovog programa Sjećaš li se Sarajeva, 06.04.2004, Kurt i Plasto ispisali su isti tekst na prepoznatljivoj UNHCR foliji koja je nekoć krasila okna sarajevskih prozora, ali su je postavili iznad Vječne vatre. To je inače prostor koji je proslavio Josip Broz sa svojim poznatim govorom u Sarajevu. Mislim da je prvi koji je tu postavio svoje djelo bio Braco Dimitrijević – tj. Lice slučajnog prolaznika, a potom Tarik Samarah koji je prezentirao svoj srebrenički serijal. Treći su bili Kurt i Plasto. Oni su također postavili banner na kome je pisalo "EUthanasia" u blizini Zemaljskog muzeja. Treći prostor koji je oživljen u ove svrhe je pasaž Solomonove palače gdje je Zoran Lešić postavio veoma interesantan rad „"Život @ 24 slike u sekundi" koji prikazuje sekundu u životu dviju majki, jedne u opkoljenom Sarajevu 1992. godine i druge u Den Haagu 2002. godine..koji je u trenutku dok ovo pišem oborio vjetar. Koliko se sjećam, prvi put jedan rad ovakve vrste poslije rata, našao se na Umjetničkoj galeriji BiH. Na strani okrenutoj prema Umjetničkoj školi, skoro cijelom dužinom stajao je transparent na kome je pisalo "Zauzeto" (opet autorice Šejle Kamerić). Inače, u pitanju je popularna rječ koja se i danas često može pronaći po BiH ispisana po razrušenim "osvojenim kućama" čiji su žitelji protjerani. U biti, vrsta barbarskog "pravnog akta" koji je "ozakonjivao" uzurpaciju tuđeg prostora. Toliko o historiji sarajevske „plave krpe iz Kulovića ulice“, odnosno „transparentne umjetnosti“ u Sarajevu. Postavljeno u 14:52, 8 komentar(a), print, # |
Prva kahvana u zapadnoj Evropi otvorena je u Sarajevu oko 1534. godine, odmah nakon pojave prve kahvane koja je otvorena u Istanbulu. Iza Sarajeva počele su se otvarati kahvane i u drugim bosanskim gradovima pa je tako prva kahvana u Foči otvorena nešto prije 1600, a u Mostaru 1660. godine. Poslije Sarajeva kahvane su se počele pojavljivati i u drugim evropskim gradovima, pa je tako prva kahvana u Marseillessu otvorena 1654, u Londonu 1662, Parizu 1672, Beču 1683, Splitu 1750, a u Leipzigu npr. tek 1837. godine. Mnogi zapadni putopisci koji su putovali širokim predjelima Osmanskog carstva ostavili su spomen o crnoj tekučini koju Osmanlije piju vjerujući kako ih ona održava budnim, pomaže probavnom sistemu ili održava ih živahnim. Još čudnije tim zapadnim putnicima bilo je to što ovi piju kahvu ili čaj umjesto alkohola. Izgleda da je i ovim to vremenom postalo čudno pa su se pridružili zapadnjacima u njihovim običajima.U početku jedini artikal koji je služen u kahvani bila je kahva koja je tucana u posebnim kamenim posudama tzv. dibucima. Uskoro, pored kahve i čaja u kahvanama su se pojavile i nargile čiji je klokot vode dugo bio jedina «muzika» koju su gosti slušali dok su lebdili na oblacima dima sa mirisom kahve. Tako je bilo zapravo do 1878. kada je čuvena Pehlina kahvana modernizirana, a u nju donesen prvi gramofon u Bosni. Najstariju informaciju o kahvanama u Bosni zabilježio je poznati osmanski historičar porijeklom iz Bosne Ibrahim efendija Pečevi koji je sjedio u jednoj od tih prelijepih bosanskih kahvana opisujući kako se u njoj nalazilo 9 divana od kojih je svaki bio za ljude različitog društvenog staleža. Kahvane su se nalazile na gotovo svakom ćošku bosanskih gradova. Posebno veliki broj kahvana nalazio se u sarajevskoj Baščaršiji, a otvarane su i po mahalama. |
14.02.2006.Na današnji dan, a na što nas podsjećaju i na web stranici BBC-ja, Jayne Torvill (1956) i Christopher Dean (1957) postali su olimpijski šampioni u umjetničkom klizanju, osvojivši zlato u Sarajevu. Bila je to gotovo nezaboravna tačka. Pred sarajevskom publikom i 24 miliona ljudi širom Planete šampioni su izveli svoju već tada ustaljenu tačku uz muziku Ravelovog Bolera. Sjećam se da su ih neki napadali da se ponavljaju, a par je na to samouvjereno ali i sa pravom odgovorio da će tačku promjeniti tek kada neko napravi bolju od njihove. BBC nije propustio spomenuti oduševljenost da je upravo na dan Svetog Valentina britanski par uspio pobjediti u disciplini koja je tada tradicionalno pripadala Sovjetskim “plazačima” na ledu. Također, u izvještaju je pisalo kako je nakon četverominutne tačke 8.500 gledatelja u Zetri ustalo, te ovacijama i “kišom” cvijetnih buketa nagradilo ovaj Nottinghamski par. Osvojili su 12 od 18 mogućih šestica, odnosno svih devet šestica za umjetnički dojam. To je bio prvi takav slučaj u historiji ovog sporta. Izljubila ih je i princeza Annea koja je bila na Zetri, a telegram sa čestitkama stigao je i od same kraljice. Dean se borio da suze ne kanu niz lice dok su primali medalje pred raznježenim očima Sarajlija. “Mislim da je to bio najemotivnija izvedba koju smo do sada izveli”, rekao je novinarima Dean. O značaju ovog para koji je danas već pomalo u godinama govori i to da su svoj posljednji nastup imali tek 1998 kada su nakon 23 godine zajedničkog rada proglasili odlazak u klizačku “penziju”. Prije toga su priredili još jedan nevjerovatan događaj, kada su se gotovo iznenada pojavili na Olimpijadi u Lillehameru 1994 gdje su osvojili bronzanu medalju. Za svoje uspje dobili su,1999, oreden britanskog kraljevstva. Uglavnom, svi oni koji se sjećaju Olimpijade, sjećaju se i ovog para. Mnoge Sarajlije vjerjatno imaju i autograme ovog para. Mislim da neću pretjerati ako im pripišem zaslugu za popularizaciju Bolera u našoj zemlji. Čini mi se da je od njihovog nastupa Bolero uz raznorazne Šabane i Cice Mice postao rijetko rado slušana klasična glazba u mnogim bosanskim domovima. Štaviše, popularnost Bolera je postala tolika da je uz tu glazbu jedna rumunska balerina nastupila na predizbornom skupu jedne od naših najpopularnijih stranaka, rame uz rame, sa zvijezdama naše narodne muzike...I svi su uživali... Za kraj da podsjetimo i na ono što se sigurno niko ne sjeća, a to je da su Natalya Bestemianova i Andrei Bukin, iz Sovjetskog saveza osvojili srebro, a američki par Judy Blumberg i Michael Seibert bronzanu medalju. Postavljeno u 13:19, 15 komentar(a), print, # |
Dok slušamo tragikomične vijesti kako se članovi našeg olimpijskog tima uspješno bore između sebe (navodno i šakama) i raznim drugim nedaćama niskobužetnog profila podsjetimo na nedavni uspjeh našeg bob dvosjeda koji je izvojevao pobjedu na Tirol kupu u Austriji gdje su kao i obično nastupili u posuđenom bobu.Ovaj put su im u susret izašli Hrvati, a u historiji su to još činili Holanđani i Njemci (Lillehamer). Ako ste zaboravili (a garant jeste) podjetićemo da su naši bobisti i na olimpijadi u Lillehammeru na trening spuštanju imali najbolji rezultat. Do duše to je bilo vezano za činjenicu da su im otkazale kočnice. Ipak, ono što ih je tada (1994.) upisalo u, istina malo poznatu legendu je to da je u tom četvorosjedu nastupio i čovjek koji se prije toga nije spuštao ni čuvenim trebevickim “Vučkom” niz bob stazu, a kamo li u pravom bobu. To je bio današnji uposlenik Bh telecoma Nizar Džihanović (?) Điđi, koji je izašao iz opkoljenog Sarajeva kao prevodilac bh. olimpijskog tima. Pričao je poslije kako se na uskakanju u bob,kao treći član posade, okliznuo i uletio u njega glavom. Osim što ga je četvrti član posade Boras nagur’o u bob, nadljudsku snagu da se iskobelja iz nezavidne situacije dala mu je pomisao da će te večeri Srna napraviti smiješnu priču o bobu Alijinih bojovnika. Stigli su do cilja. Koliko se sjećam nisu bili zadnji, ali su ipak bili sporiji od svojih kolega Jamajkanaca koji su ušli u historiju po sličnim problemima (ako slučajno niste gledali film Cool Runnings trk u videoteku). Jedan od članova te čuvene ratne posade koji je nastupao u jarko zelenom bobu s grbom tadašnje Republike BiH je poslije rata izjavio da su neposredno prije vožnje pričali kako trebaju provjeriti jesu li im čiste gaće, pošto će vjerovatno završiti u bolnici. Ne znam postoje li igdje snimci tog čuvenog nastupa, ali barem u mom sjećanju taj događaj predstavlja jedan od najvećih olimpijskih uspjeha našeg tima. Apsolutno u najljepšem duhu olimpijskih igara naši momci su dokazali da je važno učestvovati, makar im to bilo i zadnji put. Dakle vratimo se u sadašnjost. Potvrdu da neko ipak treba, makar razmišljati o obnovi bob staze na Trebeviću dali su nedavno i članovi posade bh. dvosjeda Salih Keljalić i Elmedin Hećo, te selektor Edin Krupalija koji su dobili prvu bosanskohercegovačku zlatnu medalju na Tirol kupu u Austriji. Srećom , neko se nakon toga sjetio da povodom toga napravi press konferenciju na kojoj su naši reprezentativci ukazali na jako teške uslove u kojima rade pošto imaju bob star 20 godina. Ubrzo nakon toga za vrijeme gostovanja na radiju Stari grad nakon saznanja za veliki uspjeh i probleme sa muzejskim primjerkom boba počeli su se javljati obični građani koji su tražili broj žiro računa kako bi oni pokušali riješiti njihov problem. Zajedno s njima u program se javljaju i veliki sponzori (Pliva, Bhtelecom i gradonačelnica), koji obećavaju da će oni osigurati 50.000 KM za kupovinu novog boba. Dok čekamo da se na carinskom terminalu u Sarajevu pojavi novi bob nadamo se da će naši bobisti, ako to već nije u stanju Olimpijski komitet, napraviti i web stranicu gdje ćemo moći pratiti i podržavati njihov rad. A onda hop, hop,hop do prvog olimpijskog zlata… |
Vrijeme je Olimpijade...Bosanski tim je odlično startao, pa je kombi kojim su putovali stigao bez kvara do Torina. Mnogi se ovih dana prisjećaju davne 84-te, pa da probam i ja. Imao sam 11 godina i tada sam prvi put ugledao Coca –colu u konzervi. Dijelili su ih i po školi, a na njima je bila ustisnuta naša olimpijska pahuljica. Mnogi su nakon toga u toj konzervi čuvali olovke. Pokušao sam i ja da od konzerve napravim kutiju za olovke ali kako je nešto naopako krenulo uspio sam ono što je zapravo bilo mnogo teže – uništiti konzervu.Već prije početka tadašnji Primus iz koga će kasnije nastati Top Lista nadrelista imao je skeč u kome raja iz cijele Jugoslavije zove prijatelje u Sarajevu u nadi da se mogu uvaliti kod sarajevskih prijatelja u toku Olimpijade. «Hej bre sećaš me se..Hej bre kako se ne sećaš, nos'o sam te..» A nama u kući šega. Kakvo dubravačko primorje, koja je to navala bila. Puno je šala bilo na račun Slovenaca, ali s razlogom. Slovenci bi vjerovatno više voljeli da se Olimpijada nikad nije održala nego što je organizaciju dobilo Sarajevo. Smatrali su da Bosanci nisu u stanju organizirati jedan takav događaj. Međutim, stvarna sarajevska drama je bila to što nema snjega, a Olmpijada samo što ne počne. Jes' da je bio komunistički vakat, ali me nebi začudilo da su organizatori tražili i od hodža i popova da šta prouče nebi li napokon šta zabijelilo. Jesu li se učile kakve snježne dove ili nisu ne znam, ali Bog se smilovao nad šeherom, dade snjeg i proglasi tako XIV ZOI otvorenim...Snjeg je bio toliki da je pored postojećih «brigada za čišćenje», i mlado i staro povazdan lopatalo oko kuća kako bi sve bilo besprijekorno čisto. Da se kome ko ne otalizne pred kućom ned'o Bog. Na otvaranju nisam bio, ali sam ga gledao na televiziji. Sjećam se Sandre Dubravčić kad pali olmpijski plamen, onog mufljuza Bojana Križaja koji jedva pročita onu zakletvu i ponosa kad pokojni Uglješa Uzelac poče mahati olimpijskom zastavom. Kasnije su naši mufljuzi na televiziji nekom greškom presnimili taj snimak. Trebao sam ići na neki spust ili tako nešto, ali se nešto poremetilo i ne odoh. Sjećam se Jure Franka kad prima srebro i transparenta «Volimo Jureka, više od bureka», ali sve sam to gledao samo na tv-u. Zapravo, jedini događaj kome sam prisustvovao bila je utrka u brzom klizanju. Kartu je bilo teško nabaviti za mnoge događaje, a uz realtivno visoko cijene, valjalo je malo i zaganjati neke štele. Uglavnom, valjda neko nije mogao ići na brzo klizanje, pa smo tako i ja i moj brat došli do karte. Nije bilo puno ljudi na Zetri. Koliko se sjećam bilo je pohladno i malo smo se k'o smrzli. Ne sjećam se ko je pobjedio, ali sam naučio reći izgovarati «Let s go Canada». Bile su to prve rječi koje sam naučio na engleskom ili bar među prvim. Najznačajnije što se bratu i meni dogodilo je to da smo od nekih Korejanaca dobili zastavice Južne Koreje. Tada je ta bila više cool od zastave Jugoslaviji bratske Sjeverne Koreje, premda nismo baš sa njom puno mahali poslije Olimpijade, da ko šta ne zamjeri. Jest da nema veze s teksto, ali to kako su obje zastavice završile iza ormara samo ptice znaju. Kad kažem ormar, mislim na one regale, ormare šta li su, ali što kad se jednom montiraju ne pomjeraju se ni do petog-šestog krečenja. Teški ko tuč. Tako sam zastavicu Koreje našao tek pred početak rata kad se renovirala kuća, pa se u sklopu toga i ormar pomjerio. Neise, atmosfera u toku Olimpijade bila je prelijepa i definitivno nezaboravna. Razmjenjivale su se značke sa prolaznicima i neki su skupili zavidne kolekcije. Sjećam se šetnji Baščaršijom sa roditeljima. Na svakom ćošku neka snimateljska ekipa nekoga snima. Eh, stariji brat je uspio i raditi za Olimpijadu. To je u taj vakat bio poseban događaj. Opet, koliko se sjećam ni to nije moglo bez neke štele. Samo su kasnije u ratu akreditacije bile popularnije nego tada. Tih godina Novi Fosili pjevali su «Milena, generacijo moja», a neka raja su pjevušila «Milena akreditacijo moja»...Oni što su znali dobro engleski, lijepo su mogli hajrovati u tom periodu. Posebnu ulogu i značaj imale su nosačice tabli sa imenima zemalja. Moglo se čuti kako je neki frajer pokupio Norvešku, Koreju, Kanadu, Ameriku.... Ljudi su bilo kao jedan. Svi potpuno angažirani. Novine su bile pune tekstova o nekim finim taksistima koji su gostima vraćali izgubljene novčanike. U taj vakat onaj gazda Une kad je zavrn'o Kirk Douglasa napravio je takav skandal da mu se restoran nije davranis'o ni do današnjih dana. Gradski kriminalci bili su uredno posklanjani po zatvorima da nebi nedo Bog koga pokrali. Godinu prije Olimpijade u zatvoru je zaglavio i kasniji predsjednik rahmetli Izetbegović u toku «Sarajevskog procesa» tako da je Olimpijada bila sigurna i od «kontrarevolucionarne djelatnosti» po olimpijskim selima. Najviše se sjećam tadašnje urbane legende o likovima koji su se na lopatama za čišćenje snjega, spuštali niz bob stazu, pa k'o biva tako i zaginuli. «Đe će vala budala na lopati niz stazu», komentirao bi narod. Neise, moglo bi se ovo odužiti pa ću skratiti. Htio sam samo prenijeti ovih par fleševa iz vlastite memorije. Pored toga što je u pitanju jedan od najznačajnijih događaja u BiH historiji, Olimpijadu je pratilo još nešto. Mnogim nije bilo drago što se Olimpijada održala u Sarajevu. Slovencima je tačnije bilo zlo od toga, ali ni drugim nije baš bilo previše drago. Kako Samaran izgovori onu kratku ali zato lahko pamtljivu čuvenu rečenicu:»Doviđenja drago Sarajevo» sve krenu k'o niz Bjelašničku spust stazu. Nacionalisti u redovima partije u SR Srbiji i SR Crnoj Gori počeli su optuživati kako se relativno brzi ekonomski razvoj BiH u tih par decenija, njen izlazak na svjetsku scenu, pa i preko uspješno organizirane Olimpijade, zasniva na trošenju sredstava iz drugih republika. Pukla je šuplja o tome kako sva lova ode u Bosnu, a kod nas ni do danas niogdje autoputa. Uspješno organizirana Olimpijada probudila je želju kod mnogih naših komšija «da nam crkne krava». To je već tada bilo očigledno. Ipak i Sarajlija je bilo svakakvih, a neki su voljeli i provocirati druge. Naravno, osvetili su se, kako to obično biva, onim koji su bili najneutralniji u cijeloj olimpijskoj priči, pa se u toku Univerzijade pojavila interna karikatura u Sarajevu koja prikazuje kako naš Vučko na skijama «zigu», odnosno s leđa opći sa Zagijem, maskotom zagrebačke Univerzijade. Bilo je neukusno, ali se nekom valjda omaklo. Sarajlije nisu uspijele dočekati ni destogodišnjicu Olimpijade da je obilježe u miru. Malo po malo karikatura se nažalost ostvarila, ali u njoj mi ispadosmo Zagi, a Srbijanci, Hrvati i za kraj te strašne redaljke Slovenci – ispadoše Vučko. Dakle, dole karikature!!! Postavljeno u 00:36, 16 komentar(a), print, # 13.02.2006. |
U znak protesta što se pojedinci u BiH ponašaju kao da imaju pravo svojom lakomislenošću ugrožavati interes čitavog naroda, te ružnog običaja paljenja zastava (momentalno povodom crteža jednog glupana) moram se zapitati sljedeće:-Kakve veze ima sa islamskom vjerom, koju tako bučno brane, bezvezni plemenski ritual paljenja neke zastave ili nekakvih lutaka.Zar vas to ne asocira više na neku vudu sektu ? - Kako bi se oni naši piromani ispred norveške ambasade i svi drugi osjećali da neki Danci počnu paliti saudijske zastave što bi mogao biti očekivan odgovor.Volili ili ne taj saudijski politički sistem svima bi nam bilo teško vidjeti one harfove u plamenu. - Mogućnost paljenja bosanske zastave i ne spominjem, jer bi se i neki Bosanci radovali tome što smatram vrlo lošim pokazateljem svijesti o pripadnosti vlastitoj domovini (mada i ja preferiram onu zastavu s ljiljanima). - U krajnjem slučaju zar bilo ko normalan može vjerovati da paljenje nekakve zastave može značiti bilo šta osim agresivnu poruku ljudi koji pate od viška loše energije i frustracije. - Zar sve to, na kraju krajeva, ima ikakve veze sa porukom koju je trebalo uputiti ili da budem precizniji je li važnija nečija zastava ili želja da se pošalje poruka da muslimani i danas pored svega žele slijediti lijepi primjer Božijeg poslanika Muhameda a.s. -Da li ovakav rušilački odgovor govori da svog Poslanika uopće ne slijedimo ? - Jesu li to piromani ili muslimani ??? - Zar toliko ljudi nije u stanju shvatiti da je poenta ove medijske manipulacije paljenje muslimana, a ne nečijih zastava ??? - Zar može jedan musliman toliko potonuti u stereotipe da tupavi urednički potez urednika Nacionala poistovjeti sa hrvatskom zastavom i to pored svih izjava relevantnih političara iz te zemlje. - Zar niko onda nije mogao pohvaliti Srbe što nisu objavili glupe crteže (kad već nemamo puno drugih razloga da ih hvalimo)? - Zar se muslimani pale na paljenje zastava, pored toliko ozbiljnih problema sa samim sobom ??? - Zar im je zapad kriv što imaju loše političare i što ih maltretiraju vlastiti diktatorski režimi? Dakle vratimo se naslovu ovog posta. Sjećate li zamke u filmu Valter brani Sarajevo koju su organizirali njemački špijuni i izdajnici u redovima sarajevskih ilegalaca. Sjećate li se rečenice upućene Zisu: "Zapalićemo ih kao od šale", a malo iza toga scena njemačkih kamiona i dizanja cerada. Ilegalci padaju pokošeni rafalima okupatorskih mitraljeza, a među njima i lijepa Azra i to usporeno. E pa, neću da budem ilegalac u montiranom filmu. Ja da budem ilegalac, a oni muslimani. Ima Boga - La ilahe illallah Muhammeden resullallah ! Postavljeno u 02:28, 17 komentar(a), print, # |
Start je bio zastrašujući. Mala Luna se polomila na snimanju i zaglavila u bolnici. Jasmilu je to koštalo živaca. Latini bi rekli "Kroz trnje do zvijezda", a naši Bosanci "per aspera ad astra". Tako se naša draga Jasmila našla na korak do izuzetnog uspjeha. Ustvari uspjeh je već postignut kada je film "Grbavica" nakon ulaska u selekciju Sundance-a skinut, te prebačen u glavni program Berlinalea. Činjenica da će Jasmilin prvi dugometražni igrani film doživjeti svjetsku premijeru na ovom prestižnom filmskom festivalu predstavlja veliki uspjeh - ne samo Jasmile, već i same bh. kinematografije. U filmu Grbavica Jasmila Žbanić prati sudbinu žrtve silovanja koja živi u haosu nastalom nakon agresije na BiH. Uloge majke i kćerke igraju Mirjana Karanović i Luna Mijović. Oni koji su imali priliku da ga malo zraknu kažu da je u pitanju jedan od najboljih bh. filmova do sada. Nismo iznenađeni. Simpatična Luna je na jednoj bh. televiziji ispričala kako je vraćajući se sa roditeljima iz Neuma na nebu obasjanom zvijezdama ugledala sazvijezđe medvjeda. Ne zna se jel velikog ili malog, ali svakako oba spadaju u cirkumpolarna sazvijeđa! Helem, iako nisam pobornik astrologije nadam se da će se Lunine želje i ostvariti. Jasmila je svakako , kao izuzetno vrijedna i uporna osoba, odavno zaslužila hvalospjeve. Ne treba zaboraviti ni blago korigiranu izreku koja kaže kako iza svake uspješne žene stoji uspješan muškarac. U njenom slučaju taj je Damir Ibrahimović, producent filma. Nadam se da će ovo biti - godina DEBLOKADE. |
Zaista jedan od najboljih blogova na koji možete naletiti je http://ponor.blogger.ba/ gdje "Vikićev Specijalac" piše "o ponorima rata". Blog je kako autor sam navodi “posvećen Odredu Specijalne Policije RMUP "Bosna" (poznatim kao "Vikićevi Specijalci"), herojstvu bosanskog borca i kolegama - Vikićevim specijalcima iz Prve i Druge čete.” U pitanju su izuzetne i uzbudljive priče koje što je danas rjetkost mogu zakucati i one koji misle kako su se već dovoljno naslušali priča o ratu. U pitanju je neko sa iskustvom, ali i sa darom za pisanje. Skupo je platio ono što vam besplatno nudi jer kako sam kaže: “Rat je skupa lekcija. Mnogo naučis ali i previše platiš”.Blob je otvoren 28.09.2005 i do danas je postao jedan od najposjećenijih što svakako olakšava pristup. Koncept je jednostavan: “Red akcije, red komentara, red refleksija, red onako, pa onda opet red akcije...”, a namjera autora je da “formira cjelovitu, istinitu i iskrenu sliku o jedinici, događanjima, okolnostima”. Obavezno je posjetite. Na jednom mjestu piše:”Jedan radoznali čitalac traži opis borbi. Ja kažem biće. Iskreno opis terena mi je najdraža tema ali ja sam tip koji prvo jede somun a ćevape ostavlja za kraj.” |